nijedan srpski vladar nije Bosnu NIKADA spomenuo kao “srpsku zemlju”, čak ni Dušan SILNI, kao najvećem i najjačem srpskom vladaru ni njemu čak nije na pamet palo da spomene Bosnu u tom kontekstu, on JEDINO I ISKLJUČIVO spominje humsku zemlju kao “srpsku” i u neprijateljstvu je sa Stepanom II Kotromanićem koji mu je preoteo Hum !!
Dušan silni traži preko dubrovačkih posrednika da mu Stepan II povrati humsku zemlju, čak traži i arbitražu je je ubjeđen da “ima pravo” na nju, ali i pored toga što je čak i napao Bosnu i Stepana II nije uspio da povrati humsku zemlju, tako da je ona ostala u sastavu Bosne
zaključak, čk i najmoćniji srpski vladar nije NIKAD ni spomenuo d aje Bosna srpska zemlja, čak šta više ona mu je ravnopravni, odnosni i jači susjed i spori se s Bosnom oko Huma, na koji Dušan jedino poziva da je “srpska zemlja”
o svemu tome piše čika Sima

car Dušana spram Stepana II ,u vojnom pohodu na Bosnu u prvom cilju je izvršen radi toga što je Dušan bio „ozlojeđen“ zbog toga što mu je Stepan II uzeo humsku zemlju od njegova oca, koju dakle smatra SRPSKOM ZEMLJOM, za razliku od Bosne koju ne spominje u tom kontekstu srpske zemlje, nego kao zasebnu zemlju čijeg bana treba „kazniti“ što mu je „ukrao“ humsku (srpsku) zemlju, te je stoga i zaratovao s Bosnom, ali bez uspjeha jer nisu uspjeli osvojiti Bobovac, i Hum ostaje u bosanskoj banovini do propasti Bosankog kraljevstva.



„….sposobnom me naslijediti prijestol mojih PRARODITELJA gospode srpske..“
„….videću zemlju PRARODITELJA mojih….“
(dakle poziva se isključivo na PRARODITELJE a ne na roditelje, zašto i ima osnovu po baki Jelisaveti, znači spominje jedino praroditelje a ne roditelje kao gospodu srpsku)
„…..odoh u srpsku zemlju….“ (misli na Rašku u koju odlazi iz Bosne koja automatizmom dakle NIJE srpska zemlja, čim naglašava da ode U SRPSKU zemlju, jer da su i Bosna i Raška srpske zemlje to ne bi ni naglašavao da ODE u srpsku zemlju)
„……i TAMO pošavši pošavši venčan bih bogodarovanim vincem na kraljevtsvo PRARODITELJA mojih…“
(znači TAMO u kraljevstvu Raškoj su njegovi PRARODITELJI, gospoda srpska a NE u Bosni)
Iz svega navedenog je očigledno jasno da on ide TAMO ( u Rašku ) gdje će vidjeti zemlju PRARODITELJA, gospode srpske i biti ovjenčen vijencem njegovih PRARODITELJA. Samo TAMO je dakle srpska zemlja i samo TAMO su njegovi praroditelji.
i to je ponovljeno na nekoliko mjesta u povelji
čitajući postade mi jasno odakle sve srbi crpe onolike gluposti u dokazivanju “srpstva” Bosne, pa upravo od “čike” Sime



ovdje i čika Sima spominje povelje Ninoslava i Stepana II kao i svi oni po forumima, eto od koga su učili
ali se ipak malo otrijeznio i SPOMINJE BOŠNJANE istina, opet kroz okvir srpskog nacionalizma






„….sposobnom me naslijediti prijestol mojih PRARODITELJA gospode srpske..“
„….videću zemlju PRARODITELJA mojih….“
(dakle poziva se isključivo na PRARODITELJE a ne na roditelje, zašto i ima osnovu po baki Jelisaveti, znači spominje jedino praroditelje a ne roditelje kao gospodu srpsku)
„…..odoh u srpsku zemlju….“ (misli na Rašku u koju odlazi iz Bosne koja automatizmom dakle NIJE srpska zemlja, čim naglašava da ode U SRPSKU zemlju, jer da su i Bosna i Raška srpske zemlje ZAŠTO bi naglašavao da ODE u srpsku zemlju)
„……i TAMO pošavši venčan bih bogodarovanim vincem na kraljevtsvo PRARODITELJA mojih…“
(znači TAMO u kraljevstvu Raškoj su njegovi PRARODITELJI, gospoda srpska a NE u Bosni)
Iz svega navedenog je očigledno jasno da on ide TAMO ( u Rašku ) gdje će vidjeti zemlju PRARODITELJA, gospode srpske i biti ovjenčen vijencem njegovih PRARODITELJA. Samo TAMO je dakle srpska zemlja i samo TAMO su njegovi praroditelji.
[b]Dakle razlike u pisanju povelja ĆIRILICOM od strane pisara iz Dubrovnika i pisanih BOSANČICOM od strane bosanskih pisara je više nego očigledna, jer na bosančici je JEDINO I ISKLJUČIVO STEPAN


Inter University Center, Dubrovnik, 16-18 septembar 2004.
MILAN BALABAN
MILAN BALABAN, rođen 03.07.1981. godine u Banja Luci, trenutno živi u Laktašima. Osnovnu školu završio u Banja Luci i Laktašima.
MITOVI O PORIJEKLU NARODA U BOSNI I HERCEGOVINI
Prva stvar koja se primjeti kod mitova o samom postanku naroda u BiH je njihova isključivost pošto mitovi jednih isključuju mitove drugih. Osnovni zadatak tih mitova je da dokažu temeljno pravo jedne etničke zajednice na određenu teritoriju, pri čemu se poriče pravo drugih etničkih zajednica na tu teritoriju. U njima se najbolje vidi sklonost ka iskrivljenim, romantičarskim interpretacijama istorije. Ukratko pojednostavljeni mitovi o porijeklu naroda u Bosni i Hercegovini se sastoje od toga da Srbi poriču postojanje Bošnjačke nacije, smatrajući je vještačkom tvorevinom, a donekle se to odnosi i na Hrvate u BiH. Za njih su to samo islamizovani i pokatoličeni Srbi, koji su zbog materijalnih, ili nekih “drugih” “niskih” pobuda napustli vjeru praotaca, a time i srpsku etničku cjelinu.
Za Hrvate Bosna je stoljetna katolička, tj. hrvatska zemlja, pošto se katoličanstvo poistovjećuje sa hrvatstvom, sa srednjevjekovnim katoličkim bosanskin kraljevima i plemstvom. Bošnjaci su samo islamizovani Hrvati, “hrvatsko cvijeće”, a taj mit je do najnovijeg vremena evoluirao do svoje negacije. Srbi su u većoj mjeri samo doseljeni pravoslavni Vlasi, kojima je srpska propaganda dala srpski nacionalni identitet, i popravoslavljeni katolici.
Kao odgovor na takve mitove Srba i Hrvata, koji im poriču i pravo na postojanje kao posebnog naroda, javlja se bošnjački protumit, koji teži da istakne kontinuitet srednjovjekovne bosanske države, osmanskog perioda i savremene BiH. Uporedo s tim, i mit o kontinuitetu bosanskog, odnosno bošnjačkog naroda. Marginaliziraju se Srbi i Hrvati, odnosno potpuno se poriče izvornost srpske i hrvatske komponente u BiH, pošto su to samo doseljenici, ili još radikalnije samo Bošnjaci pravoslavne i katoličke vjeroispovjesti, kojima ja politička i vjerska propaganda, dala srpski, odnosno hrvatski identitet.
U srpskim mitologizatorskim predstavama o porijeklu naroda u BiH , centralno mjesto zauzima negiranje postojanja bošnjačke nacije i u mnogo manjoj mjeri postojanja hrvatske etničke komponente u BiH. Uporedo s tim pokušava se dokazati kako je Bosna vjekovna srpska zemlja, koja je naseljena samo Srbima. Potvrde tih mitova su se tražile u jeziku kojim se govori u Bosni. Vuk Karadžić je u skladu sa idejom koja je preovladavala u XIX vjeku problem nacionalnog identiteta sveo na jezički. štokavsko narječje je proglasio “najčišćim srpskim jezikom”, a od toga su polazili i drugi naučnici i ubrajali Bosnu u srpske zemlje. No za razliku od npr. Francuske ili Njemačke ujedinjujći faktor nije bio jezik već religija. Pokušaj da se preko jezičkog identiteta dokaže srpska bit Bosne nastavljali su se sve do današnjih dana. U “Slovu o Srpskom jeziku”, objavljenom 1998, se ponavljaju stare tvrdnje o Srbima sve tri vjeroispovjesti, koje govore štokavskim narječjem. Bošnjaci se proglašavaju vještačkom tvorevinom kojoj je prvo austrougarski ministar finansija Benjamin Kalaj udahnuo život a komunisti ih za vrijeme druge Jugoslavije proglasili narodom, da bi oni svoje sadašnje ime dobili tek poslije Dejtonskog mirovnog sporazuma. Hrvati u BiH se smatraju samo etničkim katoličkim Srbima kojima je propaganda katoličke crkve u XIX vjeku dala hrvatski etnički identitet. Da bi se naglasilo kako je Bosna srpska zemlja, naseljena Srbima navode se različiti dokazi. Upotrebljava se Ajnhardov podatak iz 822. god. kako je Ljudevit Posavski pobjegao Srbima koji drže veliki dio Dalmacije. Takođe se navodi i Porfirogenitov podatak o Bosni kao srpskoj zemlji, odvojen od ostale Srbije samo rijekom Drinom. U prilog mitu o Bosni kao zemlji naseljenoj Srbima navode se i povelje bana Matije Ninoslava Dubrovčanima, u kojima stanovnike Bosne naziva Srbima. S tim i drugim “dokazima”, naglašava se srpsko etničko porijeklo stanovništva Bosne, kojima je samo islamizacija i kroatizacija dala današnji identitet.
Uzroci islamizacije se krajnje pojednostavljuju, i svode samo na materijalne ili neke druge “niske” pobude, čime se naglašava otpadništvo islamizovanih sunarodnjaka i njihovu navodnu mržnju prema onima koji su kao “bolji” od njih istrajali u vjeri praotaca. Uopšte se ne vodi računa o uticaju derviških redova i vjerskog sinkretizma u širenju islama, kao ni slaba organizacija pravoslavne crkve, koja je tome pogodovala. Zanemaruju se konverzije pripadnika Crkve bosanske i katoličke crkve na islam. Naglašavaju se negativne, “istočnjačke” karakterne osobine koje je ona navodno donijela u zdravu srpsku etničku sredinu.
Hrvati u BiH se smatraju samo kroatizovanim katoličkim Srbima kojima je u XIX i početkom XX vjeka, propagandom dat hrvatski identitet. Pri tom se naglašava kako su se mnogi od njih deklarisali kao Srbi (primjer katoličkih Srba iz Dubrovnika, Medo Pucić, Matija Ban, itd.) ili su kao fra. Grga Martć prvo bili eksponenti srpske nacionalne ideje, da bi kasnije postali zagovornici hrvatstva u BiH5. Iako se po tim mitovima svi pravoslavci smatraju Srbima, to isto ne vrijedi za katolike, pošto se oni navodno sve do samog početka XX vjeka ne smatraju Hrvatima već “Latinima” ili “Katolicima”.
Dakle Tvrtko je bio jedino BOŠNJANIN koji je spretno iskoristio to da je u susjednoj državi izumrla loza Nemanjića, ada je on na vrhuncu svoje moće i da je po ženskoj liniji (po baki Jelisaveti) je od svih pretedenata imao „najviše osnova“ na presto, i to je i iskoristio da se okiti još jednom titulom.
Pošto se pred kraj života, kad je osvojio Dalmaciju i Hrvatsku proglasio i kraljem „hrvata i dalmatinaca“ slijedeći „srpsku glupu logiku“ gore spomenutu, Tvrko je tad postao hrvat ili dalmatinac !! ha, ha….
inače kao što je i navedeno u temi “povelje bosanksih vladara” i u Tvrtkovim poveljama takođe postoji pozivanje na sv.Grgura što nema nikave veze sa srbima
dalje
Čim se Tvrtko krunisao za kralja dubrovčani su ga zamolili da im potvrdi ranije povelje, s jedne strane izdate od ranijih srpskih kraljeva (izdaje jednu povelju 10.4.1378.), i s druge strane od ranijih bosanskih banova i kraljeva (izdaje drugu povelju 17.6.1378) koja je za nas zanimljiva jer na par mjesta ON kaže sljedeće:
„….sposobnom me naslijediti prijestol mojih PRARODITELJA gospode srpske..“
„….videću zemlju PRARODITELJA mojih….“
(dakle poziva se isključivo na PRARODITELJE a ne na roditelje, zašto i ima osnovu po baki Jelisaveti, znači spominje jedino praroditelje a ne roditelje kao gospodu srpsku)
„…..odoh u srpsku zemlju….“ (misli na Rašku u koju odlazi iz Bosne koja automatizmom dakle NIJE srpska zemlja, čim naglašava da ode U SRPSKU zemlju, jer da su i Bosna i Raška srpske zemlje to ne bi ni naglašavao da ODE u srpsku zemlju)
„……i TAMO pošavši pošavši venčan bih bogodarovanim vincem na kraljevtsvo PRARODITELJA mojih…“
(znači TAMO u kraljevstvu Raškoj su njegovi PRARODITELJI, gospoda srpska a NE u Bosni)
Iz svega navedenog je očigledno jasno da on ide TAMO ( u Rašku ) gdje će vidjeti zemlju PRARODITELJA, gospode srpske i biti ovjenčen vijencem njegovih PRARODITELJA. Samo TAMO je dakle srpska zemlja i samo TAMO su njegovi praroditelji.
Prvi kralj POSLIJE Tvrtka, Dabiša (1391-1395) u svojoj povelji na kraju JEDNAKO navodi „kralj srbljem, Bosni i Primorju“
[/
dakle, da je kojim slučajem Tvrko imao muško praunuče i da ga je ono naslijedilo kao kralj, onda bi i hrvati, poput IDIOTA srba , NA OSNOVU TOGA ŠTO MU JE PRABAKA BILA HRVATICA ŠUBIČKA i pošto spominje i i da je kralj hrvata (kao Stepan Tomašević ) mogli reći da je Tvrko BIO HRVAT I DA SU U BOSNI HRVATI!!!


srpski etnicitet nije bio nukleus iz koga je nastala moderna srpska nacija, nego je zato odgovorna pravoslavna crkva.
Iako srbi mozda i danas imaju u sebi krvi onih prvih slavenskih doseljenika njihova nacionalnost je u cjelosti produkt osmanlija.
Oni nemaju sjecanje na staru bosansku drzavu prije dolaska osmanlija oni se emotivno vezu za srpsku historiju,tradiciju i mitologiju.
Glavni katalist rasta pravoslavlja u Bosni je ponovna uspostava Pecke patrijarsije, veliki vezir Mehmed pasa Sokolovic je odgovoran za njenu uspostavu 1557 godine.


I ovaj historicar koji je studirao nasu historiju 12+ godina uocava isto sto i mi uocavamo i stalno o tome trubimo.

prevod uopšte nije tačan, i ispravan glasi od DRUGE Srbije
MUHAMED HADŽIJAHIĆ Povijest Bosne u IX i X stoljeću str.14












Srpski iistoričari su pokušavali da ustvrde,kako u toj “povelji” Bosanski Ban Ninoslav narod u Bosni zove Srbljima, a Dubrovčane Vlasima,
da ti VLASI nisu Dubrovčani nego zaseban etnikum piše i ugledan srpska historičarka Desanka Kojić
viewtopic.php?f=19&t=449





1-Kao prvo može se vidjeti u priloženom tekstu da sve tri riječi spomenute u ovom dijelu na latinskom SURBIA, SURBIAM i SORBIUM se prevodi ISTO, sa Srbija, što je znači samo po sebi nelogično.
2- Osim toga, kao najvažnije ističem to ( a svakom ko želi to je jasno) da je u samom uvodu ovog poglavlja nedvojebeno navedeno da se radi o podjeli teritorije po slivovima rijeka, te ono područje sa rijekama koje teku prema jugu su nazvane PRIMORJE, a ono područje sa rijekama prema sjeveru i koje utiču u Dunav se nazivaju SURBIA (Srbija). Dakle ovo je ČISTO podijela područja po SLIVOVIMA RIJEKA I veze nikakve nema sa nekom KVAZI DRŽAVOM SRBIJOM
dokaz je DAI i tamošnji termin za Serbliu u mom omiljenom dijelu gdje im je Kosta dao pogrdno ime SLUGE/ROBOVI-na grčkom serbloi
to su teze dubrovačke crkve za dokazivanje da je pod njegom ingerencijom
Kategorije:Bosna Politika
brate oteg si jaja da nas ubediš da nisi srbin nego kinez. Što više kenjaš ja sve više shvatam da si pravi srbin
VolimVolim
niko te ne ubjedjuje da nije srbin vec da bosna nije nikad bila srpska zemlja kao sto govorite
VolimVolim
Добро ти је рекао шумадинац хахаха стварно си отегао јаја. Али кад си почео о сливовима ријека ту сам већ осјећао саучешће. Значи нек’ пише ја ћу то повезати са било чим само да није Сурбиа. Мало те јебу папски документи, тешко да папа нихе био информисан и да није знао географију а то ни споменуо ниси. И да… Тамо код Нинослава спомињеш неке његове кметове и слуге који се не помињу хахаха ал шта ти тешко наћеш ти неки слив ријеке да и то објасниш, боле тебе уши за историју.
VolimVolim