o tome piše i Vjeko Klaić
car Dušana spram Stepana II ,u vojnom pohodu na Bosnu u prvom cilju je izvršen radi toga što je Dušan bio „ozlojeđen“ zbog toga što mu je Stepan II uzeo humsku zemlju od njegova oca, koju dakle smatra SRPSKOM ZEMLJOM, za razliku od Bosne koju ne spominje u tom kontekstu srpske zemlje, nego kao zasebnu zemlju čijeg bana treba „kazniti“ što mu je „ukrao“ humsku (srpsku) zemlju, te je stoga i zaratovao s Bosnom, ali bez uspjeha jer nisu uspjeli osvojiti Bobovac, i Hum ostaje u bosanskoj banovini do propasti Bosankog kraljevstva.

Čim se Tvrtko krunisao za kralja dubrovčani su ga zamolili da im potvrdi ranije povelje, s jedne strane izdate od ranijih srpskih kraljeva (izdaje jednu povelju 10.4.1378.), i s druge strane od ranijih bosanskih banova i kraljeva (izdaje drugu povelju 17.6.1378) koja je za nas zanimljiva jer na par mjesta ON kaže sljedeće:
„….sposobnom me naslijediti prijestol mojih PRARODITELJA gospode srpske..“
„….videću zemlju PRARODITELJA mojih….“
(dakle poziva se isključivo na PRARODITELJE a ne na roditelje, zašto i ima osnovu po baki Jelisaveti, znači spominje jedino praroditelje a ne roditelje kao gospodu srpsku)
„…..odoh u srpsku zemlju….“ (misli na Rašku u koju odlazi iz Bosne koja automatizmom dakle NIJE srpska zemlja, čim naglašava da ode U SRPSKU zemlju, jer da su i Bosna i Raška srpske zemlje to ne bi ni naglašavao da ODE u srpsku zemlju)
„……i TAMO pošavši pošavši venčan bih bogodarovanim vincem na kraljevtsvo PRARODITELJA mojih…“
(znači TAMO u kraljevstvu Raškoj su njegovi PRARODITELJI, gospoda srpska a NE u Bosni)
Iz svega navedenog je očigledno jasno da on ide TAMO ( u Rašku ) gdje će vidjeti zemlju PRARODITELJA, gospode srpske i biti ovjenčen vijencem njegovih PRARODITELJA. Samo TAMO je dakle srpska zemlja i samo TAMO su njegovi praroditelji.

već naredni kralj Dabiša NE NAVODI da su njegovi praroditelji gospoda srpska !!!!! (kao što je to činio Tvrtko) nego doslovno „gospodom srpskom, raškom i bosanskom“ !!!! čime se jasno ističe da se kraljevstvo sastoji od različitih dijelova koji ga čine a kojima su RANIJE vladala spomenuta gospoda, Bosnom gospoda bosanska i Raškom gospoda srpska i raška, te da su to BILE RAZLIČITE cjeline te se stoga i sada spominju zasebno svaka gospoda
i to je ponovljeno na nekoliko mjesta u povelji

ovaj srpski istoričar je uspio u jednoj knjizi da postavi sve one “dokaze” koji su osporeni po temema pojedinačno

čitajući postade mi jasno odakle sve srbi crpe onolike gluposti u dokazivanju “srpstva” Bosne, pa upravo od “čike” Sime

ovdje i čika Sima spominje povelje Ninoslava i Stepana II kao i svi oni po forumima, eto od koga su učili
ali se ipak malo otrijeznio i SPOMINJE BOŠNJANE istina, opet kroz okvir srpskog nacionalizma

Čim se Tvrtko krunisao za kralja dubrovčani su ga zamolili da im potvrdi ranije povelje, s jedne strane izdate od ranijih srpskih kraljeva (izdaje jednu povelju 10.4.1378.), i s druge strane od ranijih bosanskih banova i kraljeva (izdaje drugu povelju 17.6.1378) koja je za nas zanimljiva jer na par mjesta ON kaže sljedeće:
„….sposobnom me naslijediti prijestol mojih PRARODITELJA gospode srpske..“
„….videću zemlju PRARODITELJA mojih….“

(dakle poziva se isključivo na PRARODITELJE a ne na roditelje, zašto i ima osnovu po baki Jelisaveti, znači spominje jedino praroditelje a ne roditelje kao gospodu srpsku)
„…..odoh u srpsku zemlju….“ (misli na Rašku u koju odlazi iz Bosne koja automatizmom dakle NIJE srpska zemlja, čim naglašava da ode U SRPSKU zemlju, jer da su i Bosna i Raška srpske zemlje ZAŠTO bi naglašavao da ODE u srpsku zemlju)

„……i TAMO pošavši venčan bih bogodarovanim vincem na kraljevtsvo PRARODITELJA mojih…“
(znači TAMO u kraljevstvu Raškoj su njegovi PRARODITELJI, gospoda srpska a NE u Bosni)
Iz svega navedenog je očigledno jasno da on ide TAMO ( u Rašku ) gdje će vidjeti zemlju PRARODITELJA, gospode srpske i biti ovjenčen vijencem njegovih PRARODITELJA. Samo TAMO je dakle srpska zemlja i samo TAMO su njegovi praroditelji.

jasno se vidi da je samo banovo ime JEDINO I ISKLJUČIVO STEPAN, dok ćemo kasnije vidjeti da jedine dvije povelje napisane na ĆIRILICI od strane srpskih pisara iz Dubrovnika banovo ime pišu sa STEFAN

Jedno od historijskih vrela na koje se srbi (po forumima, feacebook-u…) poziva u korist dokazivanja glupe teze da je srblje naselilo i naseljavalo srednjovjekovnu Bosnu, jesu Ajnhardovi franački anal

Po meni, najkompletnije i najprihvatljivije rješenje daje Muhamed Hadžijahić

Ivan Lučić u svom djelu pisanom još 1666.godine potvrđuje da se sorabi nalaze u “istočnom dijelu dalmacije” (u užem bizantskom smislu) i nema veze sa Bosnom

Historijski mitovi u zemljama nasljednicama Jugoslavije
Inter University Center, Dubrovnik, 16-18 septembar 2004.
MILAN BALABAN
MILAN BALABAN, rođen 03.07.1981. godine u Banja Luci, trenutno živi u Laktašima. Osnovnu školu završio u Banja Luci i Laktašima.

MITOVI O PORIJEKLU NARODA U BOSNI I HERCEGOVINI
Prva stvar koja se primjeti kod mitova o samom postanku naroda u BiH je njihova isključivost pošto mitovi jednih isključuju mitove drugih. Osnovni zadatak tih mitova je da dokažu temeljno pravo jedne etničke zajednice na određenu teritoriju, pri čemu se poriče pravo drugih etničkih zajednica na tu teritoriju. U njima se najbolje vidi sklonost ka iskrivljenim, romantičarskim interpretacijama istorije. Ukratko pojednostavljeni mitovi o porijeklu naroda u Bosni i Hercegovini se sastoje od toga da Srbi poriču postojanje Bošnjačke nacije, smatrajući je vještačkom tvorevinom, a donekle se to odnosi i na Hrvate u BiH. Za njih su to samo islamizovani i pokatoličeni Srbi, koji su zbog materijalnih, ili nekih “drugih” “niskih” pobuda napustli vjeru praotaca, a time i srpsku etničku cjelinu.
Za Hrvate Bosna je stoljetna katolička, tj. hrvatska zemlja, pošto se katoličanstvo poistovjećuje sa hrvatstvom, sa srednjevjekovnim katoličkim bosanskin kraljevima i plemstvom. Bošnjaci su samo islamizovani Hrvati, “hrvatsko cvijeće”, a taj mit je do najnovijeg vremena evoluirao do svoje negacije. Srbi su u većoj mjeri samo doseljeni pravoslavni Vlasi, kojima je srpska propaganda dala srpski nacionalni identitet, i popravoslavljeni katolici.
Kao odgovor na takve mitove Srba i Hrvata, koji im poriču i pravo na postojanje kao posebnog naroda, javlja se bošnjački protumit, koji teži da istakne kontinuitet srednjovjekovne bosanske države, osmanskog perioda i savremene BiH. Uporedo s tim, i mit o kontinuitetu bosanskog, odnosno bošnjačkog naroda. Marginaliziraju se Srbi i Hrvati, odnosno potpuno se poriče izvornost srpske i hrvatske komponente u BiH, pošto su to samo doseljenici, ili još radikalnije samo Bošnjaci pravoslavne i katoličke vjeroispovjesti, kojima ja politička i vjerska propaganda, dala srpski, odnosno hrvatski identitet.

U srpskim mitologizatorskim predstavama o porijeklu naroda u BiH , centralno mjesto zauzima negiranje postojanja bošnjačke nacije i u mnogo manjoj mjeri postojanja hrvatske etničke komponente u BiH. Uporedo s tim pokušava se dokazati kako je Bosna vjekovna srpska zemlja, koja je naseljena samo Srbima. Potvrde tih mitova su se tražile u jeziku kojim se govori u Bosni. Vuk Karadžić je u skladu sa idejom koja je preovladavala u XIX vjeku problem nacionalnog identiteta sveo na jezički. štokavsko narječje je proglasio “najčišćim srpskim jezikom”, a od toga su polazili i drugi naučnici i ubrajali Bosnu u srpske zemlje. No za razliku od npr. Francuske ili Njemačke ujedinjujći faktor nije bio jezik već religija. Pokušaj da se preko jezičkog identiteta dokaže srpska bit Bosne nastavljali su se sve do današnjih dana. U “Slovu o Srpskom jeziku”, objavljenom 1998, se ponavljaju stare tvrdnje o Srbima sve tri vjeroispovjesti, koje govore štokavskim narječjem. Bošnjaci se proglašavaju vještačkom tvorevinom kojoj je prvo austrougarski ministar finansija Benjamin Kalaj udahnuo život a komunisti ih za vrijeme druge Jugoslavije proglasili narodom, da bi oni svoje sadašnje ime dobili tek poslije Dejtonskog mirovnog sporazuma. Hrvati u BiH se smatraju samo etničkim katoličkim Srbima kojima je propaganda katoličke crkve u XIX vjeku dala hrvatski etnički identitet. Da bi se naglasilo kako je Bosna srpska zemlja, naseljena Srbima navode se različiti dokazi. Upotrebljava se Ajnhardov podatak iz 822. god. kako je Ljudevit Posavski pobjegao Srbima koji drže veliki dio Dalmacije. Takođe se navodi i Porfirogenitov podatak o Bosni kao srpskoj zemlji, odvojen od ostale Srbije samo rijekom Drinom. U prilog mitu o Bosni kao zemlji naseljenoj Srbima navode se i povelje bana Matije Ninoslava Dubrovčanima, u kojima stanovnike Bosne naziva Srbima. S tim i drugim “dokazima”, naglašava se srpsko etničko porijeklo stanovništva Bosne, kojima je samo islamizacija i kroatizacija dala današnji identitet.
Uzroci islamizacije se krajnje pojednostavljuju, i svode samo na materijalne ili neke druge “niske” pobude, čime se naglašava otpadništvo islamizovanih sunarodnjaka i njihovu navodnu mržnju prema onima koji su kao “bolji” od njih istrajali u vjeri praotaca. Uopšte se ne vodi računa o uticaju derviških redova i vjerskog sinkretizma u širenju islama, kao ni slaba organizacija pravoslavne crkve, koja je tome pogodovala. Zanemaruju se konverzije pripadnika Crkve bosanske i katoličke crkve na islam. Naglašavaju se negativne, “istočnjačke” karakterne osobine koje je ona navodno donijela u zdravu srpsku etničku sredinu.
Hrvati u BiH se smatraju samo kroatizovanim katoličkim Srbima kojima je u XIX i početkom XX vjeka, propagandom dat hrvatski identitet. Pri tom se naglašava kako su se mnogi od njih deklarisali kao Srbi (primjer katoličkih Srba iz Dubrovnika, Medo Pucić, Matija Ban, itd.) ili su kao fra. Grga Martć prvo bili eksponenti srpske nacionalne ideje, da bi kasnije postali zagovornici hrvatstva u BiH5. Iako se po tim mitovima svi pravoslavci smatraju Srbima, to isto ne vrijedi za katolike, pošto se oni navodno sve do samog početka XX vjeka ne smatraju Hrvatima već “Latinima” ili “Katolicima”.

još jedna činjenica koja govori o srpskim glupostima, po kojima i Tvrtka „proglašavaju“ Srbinom, jer se eto kao kralj krunisao za „kralja Srbljem, Bosnom…“. Pa naravno da je samo tako i mogao jer je naslijedio takvu srpsku titulu, jer je i car Dušan bio „car srba i grka“, jer ne postoji Srbija kao termin sve do 19.vijeka, jer i nije ni mogao biti Kralj Srbije (kao što nije bio ni Dušan car Srbije) a izlišno je dalje komentarisat glupe srpske zaključke po kojima vladar drugog naroda „postaje“ pripadnik tog naroda ako ga stavi u titulu, jer po toj logici car Dušan je grk !!! jer je bio car „i grka“.
Dakle Tvrtko je bio jedino BOŠNJANIN koji je spretno iskoristio to da je u susjednoj državi izumrla loza Nemanjića, ada je on na vrhuncu svoje moće i da je po ženskoj liniji (po baki Jelisaveti) je od svih pretedenata imao „najviše osnova“ na presto, i to je i iskoristio da se okiti još jednom titulom.
Pošto se pred kraj života, kad je osvojio Dalmaciju i Hrvatsku proglasio i kraljem „hrvata i dalmatinaca“ slijedeći „srpsku glupu logiku“ gore spomenutu, Tvrko je tad postao hrvat ili dalmatinac !! ha, ha….
inače kao što je i navedeno u temi “povelje bosanksih vladara” i u Tvrtkovim poveljama takođe postoji pozivanje na sv.Grgura što nema nikave veze sa srbima
dalje
Čim se Tvrtko krunisao za kralja dubrovčani su ga zamolili da im potvrdi ranije povelje, s jedne strane izdate od ranijih srpskih kraljeva (izdaje jednu povelju 10.4.1378.), i s druge strane od ranijih bosanskih banova i kraljeva (izdaje drugu povelju 17.6.1378) koja je za nas zanimljiva jer na par mjesta ON kaže sljedeće:
„….sposobnom me naslijediti prijestol mojih PRARODITELJA gospode srpske..“
„….videću zemlju PRARODITELJA mojih….“
(dakle poziva se isključivo na PRARODITELJE a ne na roditelje, zašto i ima osnovu po baki Jelisaveti, znači spominje jedino praroditelje a ne roditelje kao gospodu srpsku)
„…..odoh u srpsku zemlju….“ (misli na Rašku u koju odlazi iz Bosne koja automatizmom dakle NIJE srpska zemlja, čim naglašava da ode U SRPSKU zemlju, jer da su i Bosna i Raška srpske zemlje to ne bi ni naglašavao da ODE u srpsku zemlju)
„……i TAMO pošavši pošavši venčan bih bogodarovanim vincem na kraljevtsvo PRARODITELJA mojih…“
(znači TAMO u kraljevstvu Raškoj su njegovi PRARODITELJI, gospoda srpska a NE u Bosni)
Iz svega navedenog je očigledno jasno da on ide TAMO ( u Rašku ) gdje će vidjeti zemlju PRARODITELJA, gospode srpske i biti ovjenčen vijencem njegovih PRARODITELJA. Samo TAMO je dakle srpska zemlja i samo TAMO su njegovi praroditelji.

2- i kralj Ostoja ima istu titulaciju „kralj srbljem i Bosni…“

3- kralj Tomaš ima ISTU titulaciju

Te povelja kralja STJEPANA TOMAŠEVIĆA kao najznačajnija jer u sebi u titulaciji ima i spomen, pored svih najbrojanih da je kralj „ I HR'VATOM'“ a što (navedeno u opisnom dijelu poslije povelje) je nasljeđeno OD TVRTKA koji se tako prozvao jer je uistinu bio i kralj Dalmacije i hrvata. Ovo sve je posebno bitno jer nam pokazuje da Tvrtko kao uostalom evo i Tomašević, JEDNAKO u tituli spominje da su bili i kraljevi hrvata, pored toga da su kraljevi srba. Pa da li to znači da i hrvati mogu reći da je Tvrtko bio hrvat ?? analogno tome da srbi tvrde da je Tvrko bio srbin jer se proglasio kraljem srba.

dakle, da je kojim slučajem Tvrko imao muško praunuče i da ga je ono naslijedilo kao kralj, onda bi i hrvati, poput IDIOTA srba , NA OSNOVU TOGA ŠTO MU JE PRABAKA BILA HRVATICA ŠUBIČKA i pošto spominje i i da je kralj hrvata (kao Stepan Tomašević ) mogli reći da je Tvrko BIO HRVAT I DA SU U BOSNI HRVATI!!!

M.A.Hoare Nastanak i porijeklo srpske nacije u Bosni skeno

Originalni naseljenici Bosne koji su naselili prostor Bosne u 620-tim godima nisu bili ni srbi ni Hrvati, obadva spomenuta naroda su dosla nesto kasnije, bas kao normanski francuzi u Engleskoj bosanski srbi nisu utemeljitelji moderne nacije nego su se asimilovali sa svojim susjedima.
srpski etnicitet nije bio nukleus iz koga je nastala moderna srpska nacija, nego je zato odgovorna pravoslavna crkva.
Iako srbi mozda i danas imaju u sebi krvi onih prvih slavenskih doseljenika njihova nacionalnost je u cjelosti produkt osmanlija.
Oni nemaju sjecanje na staru bosansku drzavu prije dolaska osmanlija oni se emotivno vezu za srpsku historiju,tradiciju i mitologiju.
Glavni katalist rasta pravoslavlja u Bosni je ponovna uspostava Pecke patrijarsije, veliki vezir Mehmed pasa Sokolovic je odgovoran za njenu uspostavu 1557 godine.

po kojem rijeka Drina dijeli Bosnu od “ostale” Srbije
prevod uopšte nije tačan, i ispravan glasi od DRUGE Srbije

MUHAMED HADŽIJAHIĆ Povijest Bosne u IX i X stoljeću str.14

Relja o ovom historijskom izvoru

ovaj ugledni SRPSKI istoričar će potopiti sve nebuloze srpskih “zanesenjaka” koji ovaj historijski podatak koriste da bi “dokazali” tobože da su srbi naseljavali Bosnu

zemlje koje su “serbloi” naselili (NEMA Bosne)

Srbi kao narod takodjer se poceo razvijati od ostataka neislamiziranih pravoslavaca u Istocnoj Hercegovini, a veci procent stanovnistva u Bosni postaju zahvaljujuci migracijama. Poslije velikih epidemija kuge u Bosni, turske vlasti naseljavaju Srbe iz Smederevskog i Krusevackog sandzaka u Bosansku Krajinu i jugozapadnu Bosnu (Glamoc, Drvar, Bosansko Grahovo i Bosanski Petrovac). To su upravo oni martolzi koji su za turski racun kao placenici ratovali protiv katolickog neprijatelja. Pravoslavna crkva je imala veliki udio u formiranju srpskog nacionalnog identiteta u Bosni. Nezaobilazan je ucinak I i II srpskog ustanka u Beogradskom pasaluku, te Vukov rad na prosvjecivanju Srba. I pravoslavni Bosnjaci u Bosni koriste za sebe ime – pravoslavci, govore bosanskim jezikom, ali se sluze cirilicom.

http://www.camo.ch/geneza_bosnjaka.htm

povelja Bana Mateja Ninoslava Vladara Bosne u periodu od 1232. do 1253. godine. Ostala je zabilježena njegova povelja Dubrovačkom knezu Žanu Dandolu, koja je postala predmetom kontroverzi zbog pokušaja da se na osnovu njenoga teksta odredi narodnosni sastav Bosne u 13. vijeku.
Srpski iistoričari su pokušavali da ustvrde,kako u toj “povelji” Bosanski Ban Ninoslav narod u Bosni zove Srbljima, a Dubrovčane Vlasima,
da ti VLASI nisu Dubrovčani nego zaseban etnikum piše i ugledan srpska historičarka Desanka Kojić
viewtopic.php?f=19&t=449

kad se cjelokupna povelja pogleda, u zadnjoj rečenici se SPOMINJU DUBROVČANI tako da njihova cjelokupna šuplja priča pada u vodu, jer samo u jednoj istoj rečenici se spominju TRI KATEGORIJE srbli, vlasi i dubrovčani

po meni najbolje objašnjenje daje Krunoslav Draganović

Jedan od historijski vrela na koja se srbi pozivaju pri „dokazivanju“ da je Bosna bila srpska i da su Bosnu naselili srbi, jeste i Ljetopis popa Dukljanina, i to onaj njegov dio gdje se kaže da je

Kao prvo treba istaći da je ovo prevod sa latinskog izdanja, gdje je očigledno latinska riječ (prvo SURBIA, a zatim i SURBIAM) prevedena (ko zna zašto sa Srbija) a što ovi koriste zlonamjerno da bi prikazali da je to neka kvazi država Srbija.
1-Kao prvo može se vidjeti u priloženom tekstu da sve tri riječi spomenute u ovom dijelu na latinskom SURBIA, SURBIAM i SORBIUM se prevodi ISTO, sa Srbija, što je znači samo po sebi nelogično.
2- Osim toga, kao najvažnije ističem to ( a svakom ko želi to je jasno) da je u samom uvodu ovog poglavlja nedvojebeno navedeno da se radi o podjeli teritorije po slivovima rijeka, te ono područje sa rijekama koje teku prema jugu su nazvane PRIMORJE, a ono područje sa rijekama prema sjeveru i koje utiču u Dunav se nazivaju SURBIA (Srbija). Dakle ovo je ČISTO podijela područja po SLIVOVIMA RIJEKA I veze nikakve nema sa nekom KVAZI DRŽAVOM SRBIJOM

3-na latinskom se Serblia isključivo spominje kao SERVIE a nikakva Surbia,
dokaz je DAI i tamošnji termin za Serbliu u mom omiljenom dijelu gdje im je Kosta dao pogrdno ime SLUGE/ROBOVI-na grčkom serbloi

I na kraju KRUNSKI dokaz, a to je ISTI TAJ TEKS u originalnom izdanju HRVATSKE REDAKCIJE, gdje se i navodi jedino pojam SURBIA, ni riječi o nekoj kvazi Srbiji

kao da je tobože bila Bosna u okviru nekakve “kraljevine” Srbije
to su teze dubrovačke crkve za dokazivanje da je pod njegom ingerencijom