Bosna Politika

Pretvaramo se u društvo pojedinaca kojem nedostaje ljudskosti i suosjećanja

Pretvaramo se u društvo pojedinaca kojem nedostaje ljudskosti i suosjećanja

Na nasilje ne možemo odgovarati nasiljem niti represijom. U takvim situacijama presudno je da i roditelji i nastavnici rade zajedno i da, ako je to potrebno, uključe i druge stučnjake. Važno je da pronađemo dugoročno rješenje i spriječimo bilo kakvo dalje nasilje, upozorila je u razgovoru za Vijesti.ba Radmila Rangelov Jusović, izvršna direktorica Centar za obrazovne inicijative Step by Step.

 VIJESTI.BA: Iako vršnjačko nasilje nije nova pojava u društvu, stiče se utisak kako nikada nije bila izraženija kao danas. Gdje vidite osnovne uzroke i razloge tome?

RANGELOV JUSOVIĆ: Pitanje ste počeli tvrdnjom za koju, ipak, nemamo dovoljno dokaza. Fizičko, ali i druge forme nasilja nad djecom (ali i ženama) dugo nije smatrano nasiljem, nego „odgojnom mjerom“, a situacija je slična i danas. U tome svakako možemo pronaći i neke od uzroka nasilja među djecom koja su naprosto usvojila model ponašanja u kojem je prihvatljivo pa i poželjno koristiti silu, čak i prema onima koje bismo trebali štititi i voljeti.
Istovremeno, nasilje je sveprisutno na TV-u i medijima, nasilje je tema viceva kojima se smijemo, tema za prepričavanje ali ne i razgovor u porodicama. Djeci smo prepustili da se sama odgajaju i bore sa problemima koji ih muče. Odgoj i obrazovanje smo postavili na marginu društva, a porodicama ne pružamo nikakvu podršku. Ukratko, probleme „rješavamo“ tek kada eskaliraju i „čudimo se“ kako je do njih došlo, ne propitujemo uzroke, ili se njima bavimo onoliko dugo koliko su udarna vijest u medijima. Tražimo brza i jednostavna rješenja, recepte, mislimo da djecu treba „popravljati“ a ne odgajati. I ne mislimo da je to obaveza svih nas. A jeste.

VIJESTI.BA: BiH potresa priča i događaji u vezi sa samoubistvom četrnaestogodišnjeg dječaka Mahira Rakovca koji je bio žrtva vršnjačkog nasilja. Imamo li kao društvo odgovor na ovu vrstu nasilja? Gdje smo napravili propust?

RANGELOV JUSOVIĆ: I odgovori i rješenja postoje, ali je ključni problem u tome što kao društvo nismo pokazali nikakvu spremnost da se bavimo ovim problemom, i da zajednički radimo na njegovoj prevenciji. Potpuno smo zanemarili djecu i njihove potrebe, važnije su nam ocjene od toga da li će djeca razviti empatiju, brinuti jedni o drugima, jednastavno rečeno postati dobre osobe. Upitno je postalo čak i to da li djecu uopšte odgajati na taj način, ili ih što bolje osposobiti da se „odbrane i izbore za sebe“ u svijetu kakvog im stvaramo i ostavljamo. Škole i roditelji često više energije troše na uzajamno okrivljavanje i prebacivanje odgovornosti, umjesto da djeluju u sinergiji. Porodicama se ne pruža nikakva podrška u tome kako da odgajaju djecu i nose se sa ovakvim i sličnim problemima. Sve u svemu, pretvaramo se u društvo pojedinaca kojem nedostaje ljudskosti i suosjećanja, uzajamne podrške i brige.
Dakle, i u ovom slučaju, još uvijek čekamo na ono što je trebala biti trenutna reakcija ministarstava obrazovanja i škola, da se problemu vršnjačkog nasilja i nasilja nad djecom priđe sistemski, odučno i zajedno sa porodicama, drugim institucijama i udruženjima.

VIJESTI.BA: Čini se da, nažalost, o ovom problemu većina počne razmišljati tek kada posljedice budu kobne. Koje preventivne mjere možemo preduzeti kako bismo spriječili vršnjačko nasilje? Šta savjetujete roditeljima kada je u pitanju priprema djece na pojavu nasilja u društvu?

RANGELOV JUSOVIĆ: Već u ranom djetinjstvu djecu trebamo jasno poučiti o tome šta je sve nasilje i zašto je ono neprihvatljivo. Nije rijedak slučaj da djeca nisu ni svjesna da vrše nasilje,  prvenstveno zbog toga što odrasli na njega ne reaguju ili ga čak i potiču. I u školama i porodicama mora postojati pravilo da bilo koja forma nasilja (vrijeđanje, podsmijevanje, isključivanje, ogovaranje, fizičko nasilje…) nije prihvatljiva, nije predmet pregovora sa djecom, niti za njega postoji bilo kakvo opravdanje. Nasilje je NE! Međutim, djecu istovremeno trebamo poučavati tome šta mogu uraditi u slučaju da se nad njima vrši nasilje, ili da to neko radi u njihovom prisustvu. Prijaviti nasilje nije tužakanje, i to svoj djeci treba jasno reći. Dijete mora znati da uvijek postoje odrasli kojima se mogu i trebaju obratiti čim primjete bilo koju formu nasilja (u školama za to moraju postojati jasni protokoli). Sve prijave nasilja moramo ozbiljno shvatiti i odmah reagovati, i djeca će vrlo brzo naučiti da takvi oblici ponašanja nisu prihvatljivi i neće biti tolerisani. Ukoliko to propustimo, efekta neće biti. Reakcija na takve situacije ne završava se, međutim, kažnjavanjem nasilnika ili „prisilnim pomirenjem“. Sa svom djecom treba razgovarati o tome šta se dogodilo, šta mogu uraditi u tom slučaju, šta uraditi da se takve stvari ne ponavljaju, i biti u tome dosljedni. Ni jedna lekcija iz udžbenika nije važnija od ove lekcije.
Sa druge strane, djecu koja vrše nasilje treba podučiti kako da probleme i nesuglasice rješavaju na nenasilne načine, odnosno kako mogu svoje potrebe (a to su često potrebe za prihvatanjem, pažnjom i sl.) zadovoljiti a da pri tom nikoga ne povrijede.
Roditelji i nastavnici moraju raditi zajedno kako bi podržali razvoj djece, moraju zajednički postaviti jasna pravila i strukturu vezanu za ponašanje, i toga se dosljedno pridržavati.
Moramo, međutim, znati da djecu nećemo moći štititi od svega i cijeloga života. Zbog toga je važno graditi djetetovo samopouzdanje, poučavati ga kako da se postavi u određenim socijalnim situacijama, kako da predvidi određenu opasnost i prevenira je, kako da se suprostavi jasno stavljajući do znanja nasilnicima da je to što rade neprihvatljivo, kako da ne postane žrtva ali ni nasilnik.
Bilo da ste roditelj ili nastavnik – inicirajte razgovore na ovu temu u svojim porodicama i školama, sa drugim roditeljima i nastavnicima, i zajednički donesite odluke o tome kako ćete ubuduće postupati. Uradimo nešto da se ovaj začarani krug nasilja zaustavi.

VIJESTI.BA: U slučaju da djete postane žrtva nasilja, šta ono treba da uradi kako bi se na adekvatan način suprotstavilo tome, a kako da u tom slučaju postupaju njegovi roditelji?

RANGELOV JUSOVIĆ: Nije dužnost djeteta da se suprostavlja nasilju, to je obaveza odraslih, i roditelja i nastavnika ali i cijelog društva. Veoma je važno naučiti dijete da odmah prepozna znakove nasilja i da zna kome se, bez straha i stida, može obratiti. Pored toga, veoma je važno konstantno posmatrati, pratiti i slušati djecu kako bismo na vrijeme primjetili da postoji neki problem, i kako bismo reagovali prije nego on eskalira.
Napominjem još jednom, da na nasilje ne možemo odgovarati nasiljem niti represijom. U takvim situacijama presudno je da i roditelji i nastavnici rade zajedno i da, ako je to potrebno, uključe i druge stučnjake. Važno je da pronađemo dugoročno rješenje i spriječimo bilo kakvo dalje nasilje. Najveći procenat problema vezanih sa nasiljem možemo uspješno riješiti prevencijom, ali moramo biti svjesni i toga da će pojedinoj djeci trebati dodatna stručna pomoć i podrška, bilo da su žrtve ili nasilnici.

VIJESTI.BA: Nakon tragičnog događaja sa dječakom Mahirom, javnost u BiH traži hitno kažnjavanje i sprečavanje međuvršnjačkog nasilja. Predstavnici nevladinih udruženja, umjetnici, novinari, bivši ministri, javni radnici i građani Sarajeva uputili su pismo Parlamentu BiH, Vijeću ministara BiH, Tužilaštvu KS, Vladi KS, Ministarstvu obrazovanja KS, MUP-u KS i Ministarstvu pravde KS u kojem traže da se spriječe nove tragedije, između ostalog, i izmjenama Krivičnog zakona o maloljetničkoj delikvenciji, u cilju oštrijih sankcija za maloljetne prestupnike. U kojoj mjeri zakonska rješenja mogu doprinijeti sprječavanju vršnjačkog nasilja?

RANGELOV JUSOVIĆ: Smatram da je važno raditi na unapređivanju zakonskih i podzakonskih akata u ovoj oblasti. Moje duboko uvjerenje je, međutim, da donošenje zakona neće ni načeti rješavanje nakupljenih problema, i brinem se da će se sva energija iscrpiti na tome. Kao da opet tragamo za brzim rješenjima, umjesto da se ovom pitanju posvetimo dugoročno i sistemski. Kada je već riječ o legislativi, potrebno je raditi na uvođenju protokola o postupanju u slučajevima nasilja u škole, izmjeni školskih pravilnika kojima se uređuju mjere prevencije i intervencije, i insistiranju na njihovoj dosljednoj primjeni. Ako nam tragedija poput ove, koja je dovela do gubitka najveće dragocjenosti, dječijeg života, ne natjera da se preispitamo i poduzmemo niz odlučnih mjera, nikakva kazna za odgovorne neće spriječiti da se nešto slično ne ponovi. Zato još jednom, mijenjajmo zakone, ali ne prebacujmo odgovornost na policiju i pravosuđe, nego počnimo odgajati svoju djecu.

Razgovarala: Nevena Šarenac

(Vijesti.ba)

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

%d blogeri kao ovaj: