U Dejtonu je prekid vatre između zaraćenih “strana” 1995. godine, ostvaren ograničenom vojnom intervencijom, pretočen u Ustav – Dejtonski Ustav. Cilj Ustava je bio okončanje rata, uspostavljanje mira, sigurnosti i slobode kretanja. Cilj Ustava nije bilo stvaranje funkcionalne države, kao ni temeljnog konsenzusa o karakteru države. Dapače, odsustvo toga je bilo preduvjet da zaraćene strane postignu dogovor. Stoga su zapadni koautori na dokument gledali tek kao na prelaznu fazu sa rokom trajanja od možda tri-četiri godine.

Politika izgradnje države, provedena od 1998. do 2005. godine uspostavom međunarodnog poluprotektorata, dejtonskih institucija međunarodne zajednice s izvršnim mandatom (OHR-a i SFOR-a, odnosno EUFOR-a) a u suradnji s lokalnim političkim akterima i predstavnicima civilnog društva, postigla je osnovnu funkcionalnost države, demokracije i vladavine prava, kao i početak procesa integracije u EU. Bosna i Hercegovina bila je na putu da postane normalna europska država.

Negativna prekretnica

Prelazak iz dejtonske u tzv. briselsku fazu 2005. i 2006. godine trebao je dovršiti ovaj proces ka održivom miru, demokratizaciji i europeizaciji, ali umjesto toga došlo je do negativne prekretnice. Dvostruki politički preokret: prelaz sa vodeće uloge Zapada sa SAD na čelu na Evropsku uniju, kao i tzv. “transition to ownership” – prelaz sa politike izgradnje države izvana na potpunu predaju odgovornosti lokalnim političarima u cilju nastavka procesa demokratizacije u okviru integracija BiH u EU – je vodio u sveobuhvatni zastoj odnosno nazadovanje.

Navodna tranzicija se pretvorila u farsu. Umjesto odgovorne, postepene tranzicije ka potpunoj odgovornosti lokalnih aktera u BiH, taj zadatak im je preko noći dat u ruke. Time je raskrinkan pravi motiv koji se krije iza tog koraka a to je želja da se odbaci i okonča međunarodni angažman u poslijeratnoj BiH, koji je iziskivao velike troškove i resurse.

Ova naprasna predaja nadležnosti značila je prelazak sa stanja u kojem je međunarodna zajednica uvela i obezbijedila poštivanja osnovnih demokratskih pravila u stanje bez ikakvih političkih pravila – uz zadržavanja disfunkcionalnog dejtonskog ustavnog uređenja. Bio je to korak sa fatalnim posljedicama: re-etnizacijom i re-radikalizacijom političkog narativa; slomom politike dijaloga i kompromisa; dugoročne političke blokade vlada i parlamenata, kao i sveobuhvatnim rušenjem postignutog reformskog napretka iz dejtonske faze u praktično svim oblastima – pravosuđu, policiji, ekonomiji. Euro-atlantske integracije su ostale dugoročno blokirane. Uspon Milorada Dodika u novu jaku političku figuru u BiH, uz dominirajući faktor destabilizacije, predstavljao je kako posljedicu tako i otjelovljenje tog preokreta.

EU do danas nije istinski preuzela vodeću ulogu. Nedostaje joj političke volje za rješavanje strukturalnih problema u BiH, za razvijanje na tome bazirane dugoročne strategije i njenog konsenkventnog provođenja. Umjesto toga, EU je diskurs najprije pomjerila na dejtonske instrumente koji su proglašeni istinskim problemom. Razni pokušaji minimalističke reforme ustava su propali jer su ih političke elite u BiH prepoznale kao ono što i jesu bile – sredstvo za povlačenje iz političke odgovornosti u Bosni i Hercegovini. Umjesto da kritički preispita vlastiti angažman, EU je iz neuspjeha izvela zaključak da je ustavna reforma u BiH nemoguća. Bez političke volje za liderstvom, EU se u BiH prebacila na birokratske autopilote u svojoj politici proširenja.

Na otpor reformama, koji je dolazio iz vladajućih etnonacionalnih elita, EU je reagirala smanjenjem uvjeta. Umjesto da tako omogući barem minimalni napredak, politika proširenja se posljedično degenerirala u čistu simulaciju “progress and process” (napretka i procesa – op. red.). Riječ je o teatru apsurda, koji je legitimirao demontiranje reformi od strane političkih elita, naučenih da samo moraju dovoljno dugo pružati otpor kako bi EU pokleknula. A u očima građanki i građana BiH EU je demaskirana kao licemjerni akter, čije se propovijedi o demokratiji, pravnoj državi i europskim integracijama ne mogu uzeti za ozbiljno.

Budući da se Zapad prerano povukao iz svoje odgovornosti i da se EU do danas opire svojoj vodećoj ulozi u BiH, ova zemlja je zarobljena u ustavnom poretku koji u životu održava politički sistem, baziran na patronaži i permanentnom širenju međuetničkih, kolektivnih strahova. BiH je zarobljena u nefunkcionalnoj državi koja je funkcionalna za političku elitu, ali ne i za njene građanke i građane.

25 godina nakon Dejtona vrijeme je da EU konačno shvati svoju odgovornost i svoj interes za stabilnu, demokratsku i ekonomski prosperitetnu BiH. Objavljivanjem mišljenja o zahtjevu za članstvo Bosne i Herzegovine (Avis) u maju 2019. godine, Evropska komisija je nakon skoro gotovo 15 godina nekonzistentne europske i zapadne politike prvi put pokazala put u pravom smjeru. Po prvi put EU je ponovo bila prisiljena na to da državu, politiku i Ustav podvrgne realnoj provjeri a ta provjera je ispala i morala je ispasti poražavajuća. Međutim potencijal koji postoji u Avis-u za ozbiljnu političku promjenu EU do sada je ostao neiskorišten.

Europskom vijeću pripada uloga da, na osnovu mišljenja Europske komisije, predloži sveobuhvatnu dugoročnu političku strategiju za BiH čiju srž mora činiti reforma Ustava. Pri tome nije riječ o Dejtonu 2, već EU mora predstaviti političke principe za sveobuhvatnu reformu Ustava, koji ispunjavaju neophodne preduvjete kada su u pitanju demokracija, pravna država i tržišna privreda, kako bi zemlja mogla postati članica EU. Za jednu takvu inicijativu u Vijeću potrebna je koalicija voljnih zemalja članica. Njemačka je najbolje pozicionirana da ih predvodi. Također bi bilo u interesu zaostavštine Angele Merkel kada bi ona, prije svog političkog odlaska koncem 2021. godine, pokrenula i vodila ovaj politički proces.

Pri tome bi od presudne važnosti za EU bilo da građanke i građane BiH, kao svoje stvarne saveznike, identificira i uključi u sveobuhvatnu reformu. Ovaj savez je potreban jer su iskustva prethodnog desetljeća i pol “briselske faze” pokazala da je neplanirani nastavak postojanja dejtonskog ustavnog uređenja ostavio previsoke prepreke za, kako evolucijski tako i za revolucionarni, institucionalni ali i vaninstitucionalni proces ka sveobuhvatnoj ustavnoj reformi.

(Vijesti.ba / DW)

Podsjećaju da je ratne 1993. godine 27. i 28. septembra, u opkoljenom Sarajevu, vjerovatno u najtežem periodu za opstojnost države BiH i njenog naroda, u sarajevskom hotelu Holiday Inn, održan I bošnjački Sabor. Jedan od inicijatora i organizatora Sabora bilo je Vijeće Kongresa bosanskomuslimanskih (nakon Sabora – bošnjačkih) intelektualaca sa tadašnjim predsjednikom, rahmetli Alijom Isakovićem.

Zasjedanju je prisustvovalo ukupno 377 sabornika, te 80 poslanika iz okruga Tuzla, Doboj, Zenica, Visoko, Travnik, Mostar, Konjic, Bihać, Banja Luka, Zagreb i Goražde. Zasjedanjem je predsjedovao Enes Duraković koji je tokom  uvodnog izlaganja predstavio i predsjednika inicijativnog odbora Aliju Isakovića, predsjednika Predsjedništva Republike BiH Aliju Izetbegovića, reisu-l-ulemu Mustafu ef. Cerića, Muhameda Filipovića, te ministra vanjskih poslova Republike BiH Harisa Silajdžića.

Saboru su prisustvovali najugledniji predstavnici bošnjačkog naroda iz svih društvenih slojeva (akademske zajednice, predstavnika organizacija iz oblasti kulture, privrede itd), kompletan državno-politički i vojni vrh na čelu sa tadašnjim predsjednikom Predsjedništva RBiH Alijom Izetbegovićem, Ejupom Ganićem, Harisom Silajdžićem, Nijazom Durakovićem, Mirkom Pejanovićem, zastupnici u Skupštini RBiH, predstavnici tadašnjeg diplomatskog kora u Sarajevu (turski, iranski i američki ambassador), katoličkih (Vinko Puljić), pravoslavnih vjerskih institucija itd.

– U nekim normalnijim okolnostima bilo bi prirodno da ovakvu odluku donese svenarodni referendum, ali u nemogućnosti to obaviti, osnovne naše institucije (Vijeće Kongresa bosanskomuslimanskih intelektualaca, Preporod, Islamska zajednica i Merhamet) pokrenuli su sazivanje ovog sabora sa željom da se o ovako krupnim odlukama govori na što je moguće široj osnovi, gdje bi bili zastupljeni predstavnici svih struktura našeg društva i po mogućnosti svih regija – istakao je u svom govoru Alija Isaković.

Glavni razlog za sazivanje I bošnjačkog Sabora bila je politička priprema za izjašnjavanje u ime Bošnjaka u Bosni i Hercegovini o predloženom tzv. Ženevskom mirovnom sporazumu koji je poznat po imenima britansko-norveških mirovnih posrednika Davida Owena i Thorvalda Stoltenberga. Ovaj mirovni plan je podrazumijevao stvaranje tri etnički zasnovane republike i međunarodno legalizirao mogućnost podjele BiH nakon dvije godine života u Uniji. Dugo godina u političkom životu Bosne i Hercegovine sadržaj rasprava sabornika u zatvorenom dijelu sjednice bio je nepoznat. Međutim, danas je manje-više sve poznato, postoje transkripti govora sabornika kao i video snimci cijelog toka zatvorenog dijela sjednice.

– To su bili sigurno najteži momentima za Bošnjake u njihovoj historiji, srpski agresor je uz stravične zločine okupirao veliki dio zemlje, rasplamsao se otvoreni rat s Hrvatima u Hercegovini i srednjoj Bosni, u zapadnoj Bosni Fikret Abdić je krenuo u zločinački pohod protiv vlastitih sunarodnjaka, a uz to približavala se duga i hladna zima s vrlo ograničenom dostavom hrane putem UN-ove humanitarne pomoći. U takvim okolnostima bilo je očekivati da se iz očaja prihvati mirovni sporazum i u suštini izvrši podjela Bosne i Hercegovine. Saslušana su različita mišljenja i došlo se do zaključka da nema govora o stvaranju minijaturne muslimanske države. Za mirovni plan koji je predviđao podjelu BiH na tri etničke države glasao je manji broj sabornika dok je kvalificirana većina glasala za mir ali pod uvjetom da se oslobode sve teritorije na kojima su prije rata živjeli Bošnjaci, što je u suštini značilo zaštitu cjelovite BiH. Dalji tok događaja potvrđuje da te noći između 27. i 28. oktobra 1993. nije izvršena podjela Bosne i Hercegovine. Sačuvano je multietničko Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, sačuvana je Skupština RBiH – podsjećaju iz VKBI.

Ovaj sabor, odnosno drugi dan zajedanja I Sabora 28. septembar 1993. godine, ostat će u historiji zabilježen kao mjesto gdje je usvojenom Deklaracijom matičnom narodu Bosne vraćeno njegovo historijsko ime – Bošnjak (za muškog pripadnika u jednini), Bošnjakinja (za ženskog pripadnika u jednini), Bošnjaci (za muške pripadnika naroda u množini i generalan naziv) i Bošnjakinje (za ženskog pripadnika naroda u množini). Deklaracijom je vraćen i historijski naziv maternjeg jezika – bosanski jezik.

Nakon više od 150 godina potiskivanja, omalovažavanja i negiranja postojanja matičnog naroda Bosne (i Hercegovine) i njihovog maternjeg jezika, ova historijska nepravda je ispravljena.

Na popisu stanovništva koje je obavljeno u Bosni i Hercegovini 2013. godine, 50,1 posto građana BiH se izjasnilo da su Bošnjaci, njih 53 posto da im je maternji jezik bosanski, čime su se Bošnjaci kao autohtoni stari evropski narod vratili na listu evropkih naroda nakon više decenijskog negiranja i omalovažavanja. U svim susjednim državama Bošnjaci imaju status nacionalne manjine, odnosno manjinskog naroda, i imaju svoja nacionalna bošnjačka vijeća sa javnim nadležnostima u oblasti temeljnih elemenata nacionalnog identiteta (simbola, jezika, književnosti, obrazovanja, kulture općenito).

Širom svijeta danas se, posebno u zemljama bivše Jugoslavije, 28. septembar obilježava kao dan vraćanja bošnjaštvu (kolokvijalno Dan Bošnjaka), organiziranjem svečanih akademija, prigodnih naučnih skupova, a u nekim državama kao što je Sjeverna Makedonija 28. septembar je neradni dan za pripadnike bošnjačkog naroda.

– Ostaje nada i uvjerenje da će se građani BiH u budućim vremenima, bez obzira na vjeroispovjest, vraćati svom bošnjačkom i državnom bosanskohercegovačkom identitetu – saopćeno je iz Ureda za odnose s javnošću VKBI.

(Vijesti.ba / FENA)

Naziv Bosna je sIavenizirani oblik ilirskog naziva koji su antički dokumenti zabilježili u dvije varijante: Bathinus i Basan. U oba slučaja naziv se odnosi na rijeku Bosnu (Bathinus flumen). Drugi oblik je u dokumentu naveden u ablativu: Ad Basante, od kojeg nominativ glasi Basan, što znači da je u ovoj varijanti ime rijeke tako glasilo. Pod oblikom Ad Basante spominje se jedan grad koji se nalazio na ovoj rijeci po kojoj je dobio ime. Njegov naziv u prijevodu znači “na Bosni”, a u širem značenje “grad na rijeci Bosni”. U Bosni ima još jedan primjer da se u rimsko doba grad nazivao po rijeci na čijim je obalama bio sagraden. Na ušću rijeke Drine postojao je grad Ad Drinum.
Stručnjaci koji se bave izučavanjem jezika davno su došli do zaključka da su oblici Bathinus i Basan potpuno identični i da se oba odnose na naziv rijeke Bosne. U ilirskom jeziku dentalna aspirata “th” koja se javlja u varijanti Bathinus, ima vrijednost glasa “s”, pa umjesto Bathinus treba čitati Basinus. To je ustvari latinizirani oblik ilirskog naziva Basan, iz kojeg su doseljeni Slaveni izveli svoj naziv Bosna. Fonetskom transformacijom je od Bathinus (Basinus) i Basan prvo nastalo Bosina, a onda od toga Bosna.

ILIRSKA BOSNA

Antički dokumenti nam također saopćavaju da je na području današnje Bosne živjelo jedno pleme čije je ime odgovaralo imenu najveće bosanske rijeke. Rimski historičar Apijan iz II stoljeća n. e. u svojoj knjizi „O Iliriku“ navodi niz plemena koja su naseljavala ovaj prostor a među njima jedno pod imenom Bathiatai (u latinskoj transkripciji Bathiatae). Lingvisti su složni u konstataciji da je taj naziv ekvivalentan nazivu rijeke Bathinus jer se i u nazivu plemena javlja dentalna aspirata “th”, što pokazuje da im je isti korijen. To potvrđuje da današnji naziv rijeke Bosne kao i naziv naroda koji danas živi na ovom prostoru (Bošnjani, Bošnjaci ili Bosanci), potječe iz antičkog, odnosno predslavenskog doba.
Mada Apijan ne navodi pobliže u kojem je dijelu današnje Bosne dotično pleme žvjelo, po mišljenju arheologa i historičara starog vijeka njega treba lokalizirati negdje uz obale ove rijeke, ponajprije u njenom gornjem toku, odnosno u dijelu nekadašnje rimske provincije Dalmacije kroz koji je protjecala rijeka Bosna, a to je otprilike bilo od njenog izvora do visine današnjeg Vranduka. Takvu lokalizaciju nalaže i Apijanovo izlaganje, koji je naš glavni i jedini izvor za ovo pitanje.
Da je ova konstatacija tačna posvjedočili bi i srednjovjekovni dokumenti. U njima se često spominje tzv. “prava Bosna”, i pri tome se uvijek označava porječje gornjeg toka Bosne. Ta “prava Bosna” je bez sumnje predstavljala neku prastaru geografsku jezgru čiji je naziv bio identičan nazivu rijeke, kakva je situacija bila i u srednjem vijeku, a i danas je. Prema tome, Bosna se u starom vijeku nesumnjivo nazivala Basana ili Basina, iz čega je nastao današnji naziv Bosna.

KONTINUITET NAZIVA

Međutim, dok su nazivi za rijeku i pleme potvrđeni u antičkim dokumentima (natpis na kamenu i literarni spisi), za ime zemlje nema tih potvrda, ali zato ima jak filološki oslonac. Bosna se kao zemlja prvi put spominje u srednjem vijeku sredinom 10. stoljeća kod bizantskog pisca Porfirogeneta pod nazivom Bosona. U kasnijim dokumentima javljaju se razni oblici pa tako: Bosonium, Bossena, Bosthna, Bissena i s1.Uglavnom se radi o stranim dokumentima u kojima je slavenski naziv Bosna prilagođavan izgovoru jezika kojim su pisani. Isto su svojevremeno doseIjeni Slaveni postupili prema ilirskom nazivu Basinus iIi Basan iz čega su izveli svoj naziv Bosna. U domaćim poveIjama uvijek se navodi taj naziv.
U našoj zemiji ima još nekoliko primjera koji pokazuju kako su doseljeni Slaveni nasljeđivali toponime iIi etnonime starosjedilaca. Pripadnici plemena koji su naselili dijelove današnje Crne Gore novu demovinu su nazvali Duklja a sebe Dukljanima, po tamošnjem rimskom gradu Dokleji. I plemena koja su naselila područje današnje Makedonije također su preuzela stari naziv zemlje (Makedonija), a oni su postali Makedonci. Prema tome, slučaj koji se veže za Bosnu nije usamljen mada je u odnosu na ostale sadržajniji i postojaniji. Mnoge zajednice su preuzete nazive već davno napustile pa danas nose sasvim drugo ime. Bosna je svoj prastari naziv za rijeku, zemlju i narod sačuvala do danas.

ETNOGENEZA BOSANACA

Toponomastičko naslijeđe ima veliki značaj za kulturnu prošlost Bosne. To je samo jedna od posljedica uzajamnih odnosa koji su bili uspostavljeni između doseljenih Slavena i zatečenih Ilira. Dok su tokom burnih dogadaja do kojih je došlo u vrijeme seobe naroda, starosjedioci bili u najvećoj mjeri posvuda istrebljeni, na bosansko- hercegovačkom području su se, zaštićeni brdskim i planinskim vrletima sačuvali u velikoj mjeri. U smirenoj situaciji koja je kasnije uslijedila, ovdje je kao malo gdje došlo do kulturnog i etničkog miješanja doseljenika sa starosjediocima što je imalo dalekosežne posljedice u sveukupnom životu kasnijeg bosanskohercegovackog stanovništva. Krvno miješanje se odrazilo i na antropološki izgled starosjedilaca, što je srednjovjekovne Bošnjane ne malo činilo posebnim u odnosu na okolne narode, a njihovu Bosnu neobičnom zemIjom.
Ta se, između ostaloga, manifestirala i posebnim mentalitetom, karakterističnim odnosom prema vjeri, odbojnošću prema podređenosti, srćanošću i hrabrošću, poslovičnim poštenjern i dobrotom, iz čega je proistekao dobro poznati pojam “dobri Bošnjani”, kako se često navodi u srednjovjekovnim dokumentima.
Te osobine ističu mnogi stranci koji su saobraćali s Bosancima, bilo da se radi o bližim susjedima (Dubrovčanima) ili daljim (Mlečanima, Mađarima i dr.). To je, ustvari, sve naslijeđe kulturnog i etničkog kontinuiteta koji na ovom području traje od antičkog doba, odnosno preko 2000 godina. Zato se može reći da su korijeni Bošnjana (Bošnjaka, Bosanaca) ilirski, s neznatnom primjesom kasnijeg slavenstva, što konstiraju mnogi istraživači koji su se bavili ovim pitanjem.

Slika: Izgled prastanovnika Bosne (lira), prema arheološkim nalazima u grobovima

(Nastavak slijedi)

iz knjige
www.amazon.com/GENOCID-MUSLIMANIMA-1941-1945-dokumenata-svjedocenja/dp/B00LHRLB4E

https://bosnaonline.proboards.com/thread/139/kratka-istorija-njaka-bosne-hitleru

Situacija je danas obrnuta, brojke govore o pravom usponu od 2015. godine – rast prihoda je udvostručen, iz gubitaka se prešlo u dobit, povećan je broj zaposlenih, bilježi se stalni rast proizvodnje i izvoza, a firme iz ove oblasti uživaju svjetski ugled.

Od preuzimanja mandata 2015. godine aktuelna Vlada FBiH predvođena premijerom Fadilom Novalićem i resornim ministrom Nerminom Džindićem uvela je obavezu kratkoročnog i srednjeročnog planiranja i tromjesečnog izvještavanja. Optimizirani su procesi proizvodnje, a posebno se vodilo računa o investiranju u novu tehnologiju.

Vijesti.ba ekskluzivno objavljuju pregled stanja u namjenskoj industriji od 2012. do 2019. godine.

Ukupan učinak i profitabilnost

Broj društava u namjenskoj industriji je od 2015. smanjen za tri, sa  jedanaest društava na osam (Igman, Pretis, Ginex, Binas, Zrak, BNT TMiH, Uni Group i TRZ). Po podacima za 2019. godinu, svih osam društava je poslovalo profitabilno. Prosječni godišnji prihodi su povećani za više od dva i po puta  sa stabilnim trendom rasta, a broj zaposlenih je rastao u skladu sa povećanjem ukupnog prihoda.



Iz gornjeg grafikona je vidljivo kako su 2012. i 2013. godine samo 3 preduzeća poslovala pozitivno, dok je taj broj u dvije naredne godine bio četiri. Već 2016. godine broj preduzeća koja posluju pozitivno popeo se na 7, a 2017. i 2018.godine samo jedno preduzeće nije poslovalo pozitivno. Smanjenje broja društava istovremeno je postiglo efekat poboljšanja učinka, čemu svjedoči  podatak da su sva preduzeća u prošloj godini  poslovala pozitivno.

Iz gubitaka u dobit



Kada je u pitanju neto dobit brojke govore da je u periodu od 2011. do 2014.godine industrija bilježila gubitak od preko 35 miliona KM. Od 2015. do 2019. godine namjenska industrija bilježi neto dobit od od preko 153 miliona KM, a samo u prošloj godini dobit je bila preko 35 miliona KM.

Poslovni prihodi



Stabilan i kontinuiran rast prihoda bilježi se od 2015 godine. Prosječni i ukupni prihodi u posmatranom periodu su utrostručeni. U periodu od 2011. do 2014.godine prihodi su bili 344 miliona KM, dok su u period od 2015. do 2019. Godine bilježe poslovni prihovi od preko milijardu i 160 miliona KM.

Broj zaposlenih



Uporedo sa usponom industrije, rastao je i broj zaposlenih. Broje zaposlenih povećan je za preko hiljadu osoba. Treba naglasiti da su do 2015. godine kompanije iz namjenske industrije imale velike dugove prema  državi na osnovu poreza i doprinosa. Tih problema danas nema, svim radnicima koji su stekli uslove za penzionisanje su uplaćeni doprinosi.

U narednim danima objavićemo i pregled stanja po kompanijama, te pojedinačni učinak svake od njih.


(Vijesti.ba)

Podijeli ovaj članak

… presedan promjene međunarodnih granica na vrlo osjetljivom prostoru što ugrožava mir, ne samo u BiH, nego i u Evropi; uzrocima i posljedicama onoga što se desilo u BiH i razlozima zašto se to povlači u drugi plan; porukama iz Evropske unije da put prema članstvu BiH može potrajati desetinama godina; te ističe da “demokratske vrijednosti ne mogu biti prostorno ograničene niti ekskluzivne, jer time gube karakter univerzalnosti, posebno kada se radi o jednom relativno malom području”.

Piše: Haris Silajdžić

Obznanjivanjem politike proširenja Evropske unije (EU) postalo je jasno da je Bosna i Hercegovina (BiH) veoma udaljena od članstva u ovom projektu od historijskog značaja, ne voljom većine svojih građana. To je iznijelo u prvi plan neke okolnosti nepovoljne za BiH. Ovaj tekst ukazuje na neke aspekte aktuelne situacije, na posljedice neprovođenja Dejtonskog sporazuma (Dejton), odnos međunarodnog faktora prema tome, zatim na značaj historijskog konteksta, te na korake koje je moguće poduzeti s ciljem iniciranja izlaska iz zastoja. Na kraju je ponuđeno jedno viđenje uloge i značaja napredovanja BiH prema članstvu u NATO-u koje autor vidi kao ključno za mir i stabilnost na Zapadnom Balkanu. Ovaj dijapazon po sebi podrazumijeva nešto duži tekst.

Neprovođenje Aneksa 7

Radi se prije svega o činjenici da BiH ne može provoditi reforme koje su nužne za nastavak puta prema članstvu u EU, između ostalog i zbog toga što Dejton nije proveden. Ta činjenica uzrok je raznim zastojima ili blokadama koje stoje na putu napredovanja BiH u svim sferama. Ilustrativan je primjer ključnog Aneksa 7 koji nije proveden u entitetu Republika Srpska (RS) zbog sistemskih i sistematskih opstrukcija vlasti tog entiteta.

Ovaj aneks se bavi povratkom izbjeglica, to jeste posljedicama etničkog čišćenja koje je provedeno radi stvaranja etnički čiste teritorije u okviru velikosrpskog ekspanzionističkog projekta. Insistiranjem na posebnom aneksu, Dejton apostrofira neprihvatljivost prakse etničkog čišćenja i propisuje povratak na prethodno stanje. Aneks 7, međutim, nije proveden što je dovelo do toga da samo jedan narod ima monopol nad entitetskim glasanjem u Parlamentarnoj skupšini BiH (PSBiH) iz entiteta RS, u ovom slučaju Srbi.

Aneks 4 (Ustav BiH) uspostavio je dva zasebna mehanizma zaštite u PSBiH, jedan etnički, a drugi teritorijalni. Prvi se realizira kroz institut vitalnog nacionalnog interesa, a drugi kroz entitetsko glasanje koje je legitiman mehanizam entiteta kao teritorijalne jedinice uz učešće svih građana u cilju zaštite od dominacije. Neprovođenje Aneksa 7 dovelo je do spoja etničke i teritorijalne zaštite.

Evropski sud za ljudska prava u slučaju Pilav ukazao je na nedopustivost kombinacije etničkih i teritorijalnih kriterija, te je prihvatio argumentaciju da privilegija zastupanja interesa entiteta ne može pripadati isključivo jednom narodu, niti se može isključiti druge iz takvog zastupanja. Zbog onemogućenog povratka Bošnjaci i Hrvati nisu u dovoljnom broju mogli biti birani u PSBiH, pa je na taj način entitetsko glasanje pretvoreno u monopol jednog naroda, što je suprotno Dejtonu. Ovakvo entitetsko glasanje je, prema tome, nelegitimno.

U praksi to znači da oko 23 posto Parlamenta odlučuje bez obzira što predstavlja manjinu. Ova anomalija bez presedana u historiji odlučivanja u parlamentarnoj demokratiji poznata je, kako domaćim, tako i stranim akterima. Pored pomenute presude Evropskog suda za ljudska prava o ovom pitanju izglasana je Rezolucija u američkom Kongresu, a Venecijanska komisija je objavila svoje mišljenje; sve upućuje na potrebu reforme ovakvog entiteskog glasanja, jer krši osnovne principe parlamentarne demokratije, pogotovo zbog toga što se tiče onih čija su sva prava teško narušena. Ovo stanje, međutim, ostaje nepromijenjeno.

Nelegitimni etnički veto

Drugim riječima, vlasti u RS-u, ne samo da nisu kažnjene za kršenje Dejtona u najvažnijem Aneksu nego su i “nagrađene” mogućnošću da posljedice tog kršenja pretvore u dominaciju u procesu odlučivanja. Potrebno je podsjetiti da međunarodna zajednica predstavljena velikim silama garantira provođenje Dejtona.

Osnovi razlog zbog kojeg famozni Aprilski paket nije prihvaćen u Parlamentu Bosne i Hercegovine je upravo taj; novi, reformisani Ustav ostavljao je mogućnost da nekih 23 posto odlučuje putem nelegitimnog etničkog veta (nakon tri kruga glasanja) da li će biti izabrane institucije države, prvenstveno Predsjedništvo i Vijeće ministara, to jeste, da li će BiH biti država, ili privremeni savez dva entiteta. Štaviše, taj veto je ovim nacrtom procentualno pojačan zbog promjene broja članova Parlamenta.

Potrebno je naglasiti da su skoro sve intervencije visokog predstavnika u BiH bile uzrokovane posljedicama entitetskog glasanja. Aktuelna situacija i dalje stvara potrebu za intervencijama, ali one u potpunosti izostaju. Insistiranje na daljem radu na reformama, bez sankcioniranja ozbiljnih kršenja Dejtona, pogoduje velikosrpskom projektu, a ne evropskoj perspektivi BiH. Ovakav pristup ozbiljno dovodi u pitanje mir u BiH. Otvoreni i sve češći pozivi na odcjepljene bosanskohercegovačkog entiteta RS su dokaz ovoj tvrdnji.



BiH je, dakle, onemogućena u daljnjem razvoju, što znači da može, uz pomoć međunarodne zajednice, održavati postojeće stanje ili nazadovati, što je izglednija varijantna. Status quo  odgovara interesima politike bazirane na velikosrpskoj ekspanzionističkoj ideologiji koja na teritoriju BiH, očišćenu od nesrpskog stanovništva, gleda kao na ratni plijen. Protok vremena tom stanju daje pravo građanstva.

Uz to, u vrijeme izuzetno ubrzanih promijena u cijelom svijetu, ovakav scenario znači potpuni gubitak svake perspektive za što, treba ponoviti, većina građana BiH ne snosi odgovornost, kao što ne snosi odgovornost za genocidnu agresiju koja ih je zadesila. Ta činjenica, da ne mogu izraziti svoju volju i da ne mogu uticati na razvoj događaja u svojoj zemlji nakon 25 godina od uspostavljanja mira potpisivanjem Dejtona, izvor je frustracija i udaljavanja od cjelokupnog procesa na koji se gleda kao na nesreću koju treba preživjeti.

Bosansko-hercegovački model suživota

Vijesti iz Evropske unije, da put prema članstvu BiH može potrajati desetinama godina, primljene su s rezignacijom, jer građani BiH vide u EU društveni i privredni sistem koji osigurava mir i prosperitet stotinama miliona Evropljanja, te očuvanje demokratskih vrijednosti, dakle, sve ono što žele i za sebe. Tim prije što su uvjereni da ukupni ljudski i ostali resursi, kojima raspolaže BiH, nimalo ne zaostaju za onima u okruženju.

Nadalje, neki kulturološko-historijski aspekti, pogotovo duga tradicija suživota (što je svojevrsna, autentična bosansko-hercegovačka paradigma integracijske koegzistencije) trebali su biti dobrodošla preporuka za članstvo u zajednici utemeljenoj na identičnim vrijednostima.

Vezano s tim, druga nepovoljna okolnost za BiH jeste uspon politika u EU koje se temelje na  primordijalnim identitetima u Evropi. Multikulturalnost je sve manje vrijednost koju treba njegovati; neki lideri političkih stranaka desnog spektra u suživotu vide opasnost za opstanak “čistih” autohtonih zajednica, te traže reduciranje broja i društvene vidljivosti “alohtonih” (Geert Wilders) elemenata. Kako se radi o strankama s ozbiljnim uticajem u evropskom parlamentarnom životu teško je očekivati razumijevanje za bosansko-hercegovački model suživota, dok njegova

ideološka suprotnost biva artikulirana u visokim forumima evropske demokratije. Logično je da apologeti i negatori genocida nad nesrpskim civilima u BiH, vide saveznika u ovim trendovima.

Vrijeme će pokazati koliko su u pravu.

Geopolitički čvor

Pitanje Kosova i momenat pokušaja njegovog razrješenja predstavlja još jednu nepovoljnu okolnost. Namjera velikosrpske politike je da iskoristi tenziju nastalu u ovom geopolitičkom čvoru između SAD, EU i Ruske Federacije, te da uz podršku Moskve pokuša iznuditi neku kompenzaciju na štetu Bosne i Hercegovine za “gubitak” Kosova.

Tokom agresije predsjednik Srbije, Slobodan Milošević, opravdavao je etničko čišćenje civilnog stanovništva potrebom da se spriječi stvaranje “muslimanske države” u BiH, a trenutni nosioci velikosrpskog projekta očekuju od međunarodne zajednice razumijevanje, pa i nagradu za učinjene napore.

Franjo Tuđman, bivši predsjednik Hrvatske, koji se oportunistički priključio Miloševiću u dogovoru o podjeli BiH, često je predstavljao Hrvatsku kao “predziđe kršćanstva” u istom kontekstu.

Ove insinuacije, koje su i danas aktuelne, uglavnom su upućene zapadnom auditoriju radi slabljena pozicije BiH i prikazivanja vlastite politike kao “predziđa” pred “islamskom opasnošću”. Slični pokušaji nailaze na odbijanje, pa čak i na osudu u zvaničnim krugovima, posebno kada impliciraju pravdanje za zločine nad Bošnjacima islamske vjeroispovijesti.

Uostalom, presude Haškog tribunala nedvosmisleno označavaju politike koje predstavljaju opasnost za susjede i politike od kojih treba braniti, ne samo evropske nego i univerzalne vrijednosti.

Nasuprot ovome stoji činjenica da Bošnjaci muslimani nikada nisu tražili ništa drugo osim

da im se omogući da žive u modernoj, demokratskoj, građanskoj, sekularnoj državi slobodnih i ravnopravnih građana. To su činili prije početka agresije, za vijeme agresije, prije i poslije Dejtona, putem medija, NGO-a, političkih i vjerskih predstavnika, javno, urbi et orbi na svakom forumu. Proklamirane evropske vrijednosti su vrijednosti koje su Bošnjaci muslimani nasljeđivali stotinama godina; one su u temelju njihovog civilizacijskog etosa i to je za svakog objektivnog posmatrača bilo očigledno iz njihovog ponašanja u ratu i miru.

Krivce za današnje stanje treba tražiti među onima koji su te vrijednosti doslovno ubijali, naočigled cijeloga svijeta.

Ideje o razmjeni teritorija između Kosova i Srbije, koje su u opticaju u diplomatskim krugovima, uvode presedan promjene međunarodnih granica na vrlo osjetljivom prostoru što ugrožava mir, ne samo u BiH, nego i u Evropi. Uz to, jedan takav potez bi implicirao amnestiju svih zločina nad stotinama hiljada stanovnika bivše Jugoslavije, jer bi pogodovao dovršavanju najvećeg zločinačkog projekta u Evropi nakon Drugog svjetskog rata u ime neprincipijelnih realpolitičkih nagodbi.

Historijski i kulturološki kontekst

Uzroke ovakvim parcijalnim pristupima treba tražiti ne samo u odsustvu historijskog i kulturološkog konteksta iz fokusa razmatranja i djelovanja, nego i konteksta aktuelnog stanja  i samoga Dejtona, te posebno onog njegovog dijela kojim se nalaže zaštita osnovnih ljudskih prava. Uzroci i posljedice onoga što se dogodilo u BiH neumitno se pod teretom vremena i drugih događaja povlače u drugi plan. Zbog toga se podsjećanje na svaki od ovih aspekata nameće kao nužno za potpunije razumijevanje ovog dugotrajnog i složenog pitanja, a samim tim i na svrsishodnije djelovanje.

Ako pođemo od mišljenja da je agresija na Bosnu i Hercegovinu bila izuzetak, otklon od normalnog, dugo čekanje povratka u normalnost čini da ta anomalija dobije pravo građanstva i da se prelije preko granica ove zemlje kao ne sasvim poželjna, ali, ipak, prihvatljiva norma. To čini kodeks vrijednosti na kojem su NATO i EU zasnovani neprirodno prostorno ograničenim.

Demokratske vrijednosti ne mogu biti prostorno ograničene niti ekskluzivne, jer time gube karakter univerzalnosti, posebno kada se radi o jednom relativno malom području. Poruka koja se šalje iz BiH toksična je i pogubna za društveno i političko uređenje Evrope; gotovo da najavljuje radikalno pomijeranje paradigme jer najavljuje mogućnost usvajanja rezultata genocida kao da se radi o neminovnosti, djelovanju više sile, a ne o zločinačkom projektu.

(Doktor Silajdžić bio je ratni predsjednik Vlade Republike BiH, kopredsjedavajući Vijeća ministara BiH i član Predsjedništva Bosne i Hercegovine)

U sljedećem nastavku: Tendencije horizontalnog osvajačkog širenja

(Vijesti.ba / Avangarda.ba)

Crna Gora: Tri nova slučaja zaraze koronavirusom

U Crnoj Gori registrovana su tri nova slučaja koronavirusa, a analizirano je ukupno 96 uzoraka, saopšteno je iz Instituta za javno zdravlje Crne Gore.

U ovoj državi je ukupno 311 osoba zaraženo koronavirusom, dok je pet umrlo od posljedica izazvanih COVID-19.

Na Kosovu još 51 novozaraženi od koronavirusa, preminulih je 12

Na Kosovu se broj zaraženih koronavirusom povećao na 561, nakon što je od ukupno 295 testiranih uzoraka 51 bio pozitivan, saopštio je sinoć Nacionalni institut javnog zdravlja Kosova. Smrtnih slučajeva je 12, prenosi BHRT.

Srbija: U ustanovama socijalne zaštite zaraženo 369 korisnika

Prisustvo virusa korona u ustanovama socijalne zaštite i domovima za smještaj odraslih i starih u Srbiji potvrđeno je kod 369 korisnika i 83 zaposlena, saopštilo je Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja. U Srbiji je na snazi najduža zabrana kretanja od početka vanrednog stanja, koja je počela u petak i trajaće do utorka ujutru.


(Vijesti.ba)